Prve godine rada „Prosvjeta“ je provela u iznajmljenim prostorijama, i to u prostorijama srpskog pjevačkog društva „Sloga“, a kasnije u bogosloviji. Širenjem članstva, i legata, u nekolicini kuća su smještene kancelarije, ali sve to nije zadovoljavalo rastuće potrebe društva. 1907. godine Šćepan Grđić predlaže da se gradi nova zgrada. Pojedinci su predlagali da to bude poslovna zgrada, ili hotel, ali se ipak ostalo pri prvobitnoj zamisli da se gradi „Prosvjetin dom“. Sam projekat je izradio Miloš Miladinović, a izgradnja počinje 1910. godine, a odlučeno je da otvrenje bude na desetu godišnjicu osnivanja „Prosvjete“. Planirano je bilo da se u zgradu smjeste i buduća biblioteka, Srpska banka, Srpski klub i Savez zemljoradničkih zadruga. U septembru 1911. godine, zgrada je završena i „Prosvjeta“ se useljava u svoj dom, iz kojeg će u budućnosti biti protjerivana, ali će se kao feniks, uvijek vraćati svome domu.
Svoj možda i najplodonosniji period rada SPKD „Prosvjeta“ doživljava uspostavljanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te potom Kraljevine Jugoslavije. Po oslobođenju naših krajeva od austrougarske okupacije, 10. novembra 1918. godine sastaje se Glavni odbor „Prosvjete“, i to onaj koji je izabran 1913. godine. Imovina društva je tada preuzeta od prinudnog upravitelja tokom ratnih godina. Ipak, i pored toga što je dio imovine sačuvan, kao i najveći dio arhive i knjižnog fonda, cijela organizacija, odbori i pododbori su morali da se grade iz pepela.
Jedan od najvidljivijih aspekata rada „Prosvjete“ u periodu 1918-1941 jeste školovanje omladine, tačnije osnivanje i izgradnja đačkih domova, održavanje različitih škola i kurseva. U ovom periodu manje se polagalo na stipendiranje u klasičnom smislu, već je primat dat osnivanju đačkih domova, kako bi se na taj način više i brže pomoglo školovanju omladine. Prvi poslijeratni dom je bio onaj u Mostaru, koji je temeljito obnovljen, te je ponovo počeo sa radom 1919. godine, te je u njemu moglo boraviti 77 učenika. Istovremeno, te godine se u Mostaru otvara i ženski đački dom, u saradnji sa Kolom srpskih sestara, gdje je smještaj našlo 12 učenica. Sarajevo, kao najveći grad, i mjesto sa najvećim brojem škola i učenika, vapilo je za jednim ovakvim domom. Nije bilo vremena da se pristupi gradnji posebne zgrade, kako je bilo planirano već godinama unazad, već je 1919. godine kupljena zgrada u tadašnjoj Nemanjinoj ulici i prepravljena za potrebe smještaja učenika, dok je istovremeno od strane vlasti donirana jedna manja zgrada, koja je takođe postala đački dom. Tako su u Sarajevu početkom školske 1919/1920 godine smještaj imala 87 učenika, no to je bila samo kap u moru, a moralo se misliti i na osnivanje ženskog đačkog doma.
Jedan od najvidljivijih aspekata rada „Prosvjete“ u preiodu 1918-1941 jeste školovanje omladine, tačnije osnivanje i izgradnja đačkih domova, održavanje različitih škola i kurseva. U ovom periodu manje se polagalo na stipendiranje u klasičnom smislu, već je primat dat osnivanju đačkih domova, kako bi se na taj način više i brže pomoglo školovanju omladine. Prvi poslijeratni dom je bio onaj u Mostaru, koji je temeljito obnovljen, te je ponovo počeo sa radom 1919. godine, te je u njemu moglo boraviti 77 učenika. Istovremeno, te godine se u Mostaru otvara i ženski đački dom, u saradnji sa Kolom srpskih sestara, gdje je smještaj našlo 12 učenica. Sarajevo, kao najveći grad, i mjesto sa najvećim brojem škola i učenika, vapilo je za jednim ovakvim domom. Nije bilo vremena da se pristupi gradnji posebne zgrade, kako je bilo planirano već godinama unazad, već je 1919. godine kupljena zgrada u tadašnjoj Nemanjinoj ulici i prepravljena za potrebe smještaja učenika, dok je istovremeno od strane vlasti donirana jedna manja zgrada, koja je takođe postala đački dom. Tako su u Sarajevu početkom školske 1919/1920 godine smještaj imala 87 učenika, no to je bila samo kap u moru, a moralo se misliti i na osnivanje ženskog đačkog doma.
Ono što je svoj začetak imalo još u austrougarsko vrijeme, a to je opismenjavanje i prosvjećivanje naroda kroz osnivanje biblioteka i čitaonica, svoj zenit će doživjeti upravo između dva svjetska rata. Do 1914. „Prosvjeta“ je pokrenula 5 okružnih i 8 sreskih biblioteka, kao i 10 pokretnih, koje su bila velika inovacija za ono vrijeme. Knjižni fond je srećom skoro u potpunosti sačuvan, što je bila baza za ponovno pokretanje biblioteka. Centralna biblioteka 1925. mijenja svoje ime u „Prosvjetina“ centralna biblioteka, te postaje matična za sve ostale, širom BiH. Biblioteka, smještena u Prosvjetinom domu, postaje prva javna biblioteka tog tipa, koja je, iako još uvijek nije postojao univerzitet, imala i univerzitetski karakter, jer je bila namijenjena i studentima. Brojke govore same za sebe – do 1941. godine usluge biblioteke je godišnje u prosjeku koristilo 13.000 osoba u čitaonici, a još 15.000 njih je koristilo uslugu posuđivanja knjiga.
Rađanem nove Jugoslavije, i oslobađanjem zemlje od fašizma i nacizma, rodila se i nada da će novo doba donijeti i nove uspjehe i pobjede. Već u maju 1945. godine Narodna vlada BiH osniva privremeni odbor sastavljen od ranijih članova Glavnog odbora „Prosvjete“, kako bi se reaktivirao rad „Prosvjete“. Na obnoviteljskoj skupštini 8. jula 1945. godine konstatovano je da je „Prosvjeti“ u periodu 1941-1945 nanesena nepopravljiva šteta, i da će biti neophodna pomoć države da se ponovo organizuje rad. Najveći dio arhive i knjižnog fonda je u potpunosti uništen, a među njima i veliki broj starih i neprocjenjivih naslova.
„Prosvjeta“ je nakon oslobođenja 1945. godine ostavila veliki trag kada je u pitanju borba protiv nepismenosti. Štampano je 40.000 primjeraka Bukvara, te su organizovane stotine analfabetskih tečajeva kako bi se iskorjenila nepismenost među odraslima. Paralelno sa ovim aktivnostima, ponovo se krenulo sa osnivanjem biblioteke, prikupljanjem sačuvanih naslova u područnim bibliotekama, ali i kupovinom i donacijama. Do same nacionalizacije uspješno je obnovljen knjižni fond i rad Centralne biblioteke.
U proljeće 1948. godine dolazi do osnivanja Saveza kulturno-prosvjetnih društava, čime je tadašnja komunistička vlast htjela da pod svoju kontrolu potpuno stavi rad nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava. Bio je to u stvati prvi korak ka gašenju istih. Vlasti su već tada počele sa otežavanjem rada, posebno u podružnicama, pa je tako već do 1948. godine zamro rad skoro svih pododbora, gdje su neki već proglasili likvidaciju. Represija je vodila do toga da je 1949. odlučeno da se u potpunosti ugase sva nacionalna društva, i da se njihova imovina formalno prenese u novi Savez, ali u praksi je to značilo oduzimanje i konfiskaciju sredstava i imovine, što je i formalno učinjeno u proljeće te godine. 26. marta 1949. po posljednji put se sastaje širi sastav rukovodstva „Prosvjete“, te zaključuje i obustavlja rad i predaje imovinu. Svega četiri godine obnovljenog rada tako je zaustavljeno, i dolazi do najdužeg prekida u radu „Prosvjete“, koji će potrajati sve do 1990. godine.
